Starija povijest župe

POPOVO

 

Prisutnost kršćanstva na području Popova zabilježena je još u staro antičko vrijeme. Na drugom Salonitanskom koncilu 533. spominju se bazilika na području municipija Dellontino čiji je sastavni dio bilo i Popovo. U vrijeme velike seobe naroda krajem 6. i početkom 7. stoljeća antički kršćanski objekti su porušeni.

U vrijeme pokrštenja novopridošlog stanovništva koje je na hrvatskim povijesnim prostorima trajalo od 7. do 9. stoljeća te kasnije u kršćanskom Srednjem vijeku antički kršćanski objekti se obnavljaju i grade se novi. Njihov broj danas nam je nepoznat jer su mnoge srednjovjekovne crkve porušili Osmanlije u vrijeme njihovih osvajanja ili su vremenom propale zbog nemogućnosti njihove obnove. Da je doista bio velik broj crkava na području srednjovjekovnog Popova, a s time i organiziran i razvijen crkveni život, svjedoče brojni lokaliteti koji i danas nose nazive crkvine i crkvišta kao što su Crkvina na Trebinji, Crkvina na Humcu kod Turkovića, Crkvište u Rupnom dolu itd… Svjedočanstvo o tome daje i trebinjsko-mrkanski biskup Abrozije Gučetić koji je 1610. pisao u Rim da se u Popovu nalaze mnoge crkve koje su „nevjernici razorili i porušili“ a od kojih se vide temelji i zidovi. Mnoge od tih crkava i dan danas postoje a to su u sve one crkve koje su obnavljane u osmansko vrijeme jer Osmanlije nisu dozvoljavale graditi nove nego samo obnavljati stare Crkve. Tu su prije svega crkva sv. Petra u Zavali u kojoj je stonski franjevac fra Siksto 1525. slavio misu za Petrovdan, crkva sv. Mitra na Brijegu, današnja župna crkva Rođenja Bl. Djevice Marije u Ravnom koja je kao obnovljena blagoslovljena 1579., današnja crkva sv. Roka na Trebinji koja je bila posvećena Uznesenju Bl. Djevice Marije, crkva sv. Ilije na Belenićima, crkva u Dubljanima (u rukama pravoslavaca), crkva sv. Ivana u Veljoj Međi.

U vrijeme osmanskih osvajanja velik broj stanovništva Popova je izbjegao, uglavnom, na područje Dubrovačke Republike. S osmanskih osvajanjima i nestankom velikog broja stanovništva i crkvena struktura Popova bila je dobrano uništena.

U prvom stoljeću osmanske vladavine područje Popova pastoriziraju franjevci dubrovačke provincije iz samostana u Slanom. Tijekom 16. stoljeća, odnosno do 1594. Nekrologij dubrovačke franjevačke provincije svjedoči da je kroz to vrijeme umrlo 13 fratra rođenih u Popovu. U sljedećih 40-ak godina umrlo je još 7 franjevca iz Popova među kojima su bila dva biskupa također franjevca: barski nadbiskup Toma Medvjedović i skadarski biskup Dominik Andrijašević. Nešto poslije 1654. umro je i treći biskup rodom iz Popova Benedikt Medvjedović koji je također bio član franjevačkog reda.

U vrijeme normalizacije, odnosno obnove crkvenog života u Popovu krajem 16. i početkom 17. stoljeća u izvorima se počinje pojavljivati župa Popovo, njezini prvi župnici te podatci o obnovi crkava i prilikama u kojima su živjeli tadašnji katolici. Prvi pouzdanije vijesti o normalizaciji vjerskog i crkvenog života, a one su povezene s obnovom crkvenim objekata, imao krajem 70-ih godina 16. stoljeća. Naime, nakon što je papa Pio V. 1571. imenovao stonskog biskupa fra Bonifacija Drakolicu za vizitatora krajeva koji su se nalazili pod osmanskom vlašću uskoro biskupa Drakolicu nalazimo u Ravnom. On je naime, 1597. blagoslovio obnovljenju ravanjsku crkvu posvećenu Rođenju B. D. M. Tom prilikom je fra Blaž Ravnjanin napisao spomen ploču na zapadnoj ćirilići koja i danas stoji u župnoj crkvi.

Krajem 16. i početkom 17. stoljeća prilike su bile izgleda još malo povoljnije za ovdašnje katolike. Kad je papa imenovao fra Tomu Medvjedovića, koji je bio rodom iz Orahova Dola, barskim nadbiskupom, nadbiskup Toma je zatražio i papa mu odobrio 1604. da Popovo bude pod njegovom crkvenom vlašću. Iste godine nalazimo i spomen prvog župnika u Popovu. To je bio fra Filip Dobroslavić rodom iz Popova koji je bio župnik do 1620. kad ga je naslijedio fra Blaž iz Graca. Kako piše spomenuti fra Blaž u vrijeme nadbiskupa Medvjedovića obnovljene su crkve na Belenićima, u Dubljanima, i u Veljoj Međi. Crkvu u Dubljanima malo potom preuzeli pravoslavci. Nešto malo poslije, 1620. u vrijeme trebinjsko-mrkanskog biskupa Krisostoma Antića blagoslovljeni su temelji za obnovu crkve Uznesenja G. D. M. na Trebinji. U to vrijeme, odnosno krajem 30-ih godina 17. stoljeća u župi je živjelo oko 160 katolički obitelji i preko 1100 katoličkih duša. Nakon fra Blaža iz Graca, župnikom je u Popovu 1624. imenovan don Marko Natalis (Božić, Bošković), također podrijetlom iz Popova. On je bio župnik do 1670. Don Marko se bavio i medicinom tako da je znao i po duže vremena izbivati iz župe. Trebinjsko-mrkanski biskup Scipion de Martinis mijenjao ga je tri puta u župi za vrijeme dok je on išao liječiti bosanskog pašu. Poslije velikog potresa koji je porušio Dubrovnik, Primorje a i jugoistočnu Hercegovinu biskup Martinis se bio preselio u Ravno u kojem je iznajmio jednu kuću slamaricu u kojoj je živio 8 mjeseci. Nakon don Markove smrti 1670. kratko je u Popovu bio župnik dubrovački svećenik don Andrija Ponterighi do 1674. te nakon njega fra Stjepan iz Kreševa.

U to vrijeme trebinskomrkanski biskup bio je Ante Primi (Primović). Budući da je župa bila prostrana uvidio je potrebu podjele župe. Župu je razdijelio 1677. godine. Od stare župe Popovo osnovao je dvije. Jednu sa sjedištem u Ravnom a drugu sa sjedištem u Belenićima. Od spomenute godine u Popovu postoje dvije župe. I uz jednu i uz drugu u prvo vrijeme se u dokumentima pojavljuje ime Popovo međutim, već krajem 17. st. i početkom 18. za župu Ravno koristi se naziv Ravno a umjesto Belenića početkom 18. stoljeća sve se više spominje kao sjedište župe Rupni Do. Krajem 20-ih godina 18. stoljeća, ova se župa jednostavno zove Trebinja. Nakon što je razdijelio župu Popovo na Ravno i Beleniće za prvog ravanjskog župnika biskup Primi je imenovao don Iliju Boškovića iz Orahova koji se upravo te godine vratio sa studija iz Ferma. Župom Belenići upravljao je bosanski franjevac fra Ivan Bartolučić koji je umro 1689. U vrijeme Morejskog rata (1684.-1699.) hajduci su u Orahovu Dolu ubili don Iliju Boškovića 1692. godine. Na njegovo mjesto došao je mladi svećenik i dotadašnji biskupov tajnik don Petar Rodin. Kako je župa Belenići bila prazna veće neko vrijeme prilika za njezino popunjavanje pružila se povratkom sa studija don Marka Andrijaševića kojeg je biskup Primi zaredio 1696. i postavio župnikom na Belenićima. Don Marko je, u vrijeme dok je Popovo u vrijeme Morejskog rata bilo pod mletačkom vlašću, krstio nekoliko „turskih“ obitelji te je, nakon što je Popovo Karlovačkim mirom 1699. ponovno postalo sastavnim dijelom Osmanskog Carstva morao izbjeći. Na njegovo mjesto je biskup Primi 1701. poslao mladog svećenika don Damjana Dobroslavića. Za Dobroslavića biskup Primi piše da je župnik u Orahovu. Don Damjan nije dugo ostao u ovoj župi. Prešao je u Dubrovačku biskupiju početkom 1705. a na njegovo mjesto biskup Righi poslao je don Matiju Vukovića stonskog svećenika koji je bio slaba zdravlja i umro 1708. godine. Spominjući župnika don Matiju Vukovića 1706. biskup piše da se župa zove Rupni Do i Belenići. Poslije don Matijine smrti župa neko vrijeme nije imala župnika. Tek povratkom sa studija iz Ferma biskup ponovno popunjava ovu župu imenujući joj 1709. za župnika don Juru Sunožića. U don Jurino vrijeme župa se zvala Rupni Do.

 

Ravno

Kao što je već rečeno don Petar Rodin bio je župnik u Ravnom od 1692. godine. Nije bio dobra zdravlja i često je pobolijevao. Umro je od sušice 1910. godine. On je jedini župnik Trebinjsko-mrkanske biskupije koji je u to vrijeme imao župnu kuću. Biskup Righi piše da je u Ravom uz crkvu sagradio jednu malu kuću u kojoj je stanovao. Ostali su, kao i oni prije njega živjeli u svojoj kući ili kod nekoga u selu. Kad je don Petar umro biskup nije imao svojih svećenika na raspolaganju pa je privremeno brigu za vjernike župe Ravno povjerio misionaru bosanskom franjevcu fra Frani Studiću koji se u to vrijeme brinuo za vjernika predjela Zurovići i Belenići. Kako je i on tu kratko ostao tek oko godinu dana do 1711. biskup Primi je molio Kongregaciju za širenje vjere da mu što prije pošalju Miju Ivaniševića koji je tada upravo završavao studije. Učinjeno je po biskupovoj želji. Don Mijo je zaređen za svećenika i 1911. poslan za župnika u Ravno. U župi je ostao do početka 1741. godine kad se je, vjerojatno zbog lošeg zdravlja i patnje podnesene zbog turskih pogona (poznato je da je dva puta bio u okovima), odrekao službe župnika. Na njegovo mjesto biskup Tudišić je tada postavio mladog svećenika don Petra Bronzića kojeg je već sljedeće godine 1742. premjestio za župnika u Dubrave a u Ravnom imenovao župnika don Petra Bukvića. Kako je župa bila prostrana i don Petar već u godinama biskup Katić je tražio od Kongregacije za nauk vjere da mu se kao pomoćnik 1768. pošalje dubrovački franjevac fra Feliks Amadia. Međutim Kongregacije nije udovoljila biskupovoj molbi. Ipak, 10-ak godina poslije na molbu dubrovačkog nadbiskupa Kongregacija je odobrila slanje fra Feliksa u Ravno ali ovog puta u službi župnika. Župu je preuzeo 1779. i u Ravnom ostao do 1784. kad se iz Rima sa studija vratio don Ivan Kristić kojeg je biskup imenovao umjesto fra Feliska župnikom u Ravnom. Don Ivan Kristić ostao je do 1804. godine. U 18. stoljeću imamo nekoliko popisa katolika u župi Ravno. Prema popisu iz 1733. župa je brojila 100 katoličkih obitelji i 768 katolika. Nepunih 20 godina poslije broj katolika je nešto porastao i brojio je 840, te 15-ak godina poslije 1764. 900 katolika. Nakon don Ivana župnik u Ravnom bio je don Jozo Sokolović koji je u Ravnom ostao punih 20 godina. Župu je napustio i prešao na novu službu vikarskog tajnika u Dubrovniku 1824. godine.

 

Trebinja

Don Jure Sunožić imenovan je za župnikom u Rupnom Dolu 1709. Na župi je ostao do smrti 1733. godine. Kako biskup Righi tada nije imao koga postaviti za župnika ponovno je zamolio don Damjana koji je od odlaska iz Ravnog do tada djelovao u Dubrovačkoj biskupiji te ga postavio za župnika. Don Damjan je u župi ostao do 1736. kad se zahvalio na službi župnika na Trebinji te s ponovno vratio u Dubrovačku biskupiju. Kako biskup Tudišić tada nije imao svojih svećenika na raspolaganju u Dubrovniku je našao don Miju Pešića misionara u Bugarskoj koji je pristao neko vrijeme poći na Trebinju. Međutim, zbog slaba zdravlja već se za godinu dana vratio u Dubrovik. Biskup je tada privremeno poslao na Trebinju don Vinka Maršića kojeg je ubrzo zamijenio domaćim svećenikom don Andrijom Zvonićem 1727. koji se upravo te godine vratio sa studija iz Ferma. Don Andrija je ostao u župi Trebinja do 1755. kad je novim župnikom imenovan don Mato Ančić koji je kao i prethodni župnici živio u Rupnom Dolu. Don Mato je umro 1775. Već godinu ranije biskup mu je stavio za pomoćnika don Petra Miloševića koji je nakon Ančićeve smrti postao župnik. Don Petar je u župi ostao do 1780. kad ga je zamijenio njegov nećak don Jure Milošević koji je u župi ostao oko godinu dana. Već 1781. kao župnik se spominje don Jozo Cvjetoković Škurla koji je ostao na Trebinji do 1797. Nakon njega župnikom je bio imenovan don Nikola Andrijašević koji je ostao u župi do 1831. godine. Župa Trebinja imala je 1733. 104 katoličke obitelji i 780 katolika. 20-ak godina poslije 1751. broja katolika iznosio je 797, da bi 1764. bio 840 katolika.

(Priredio: M. Krešić)

Župna crkva Uznesenja BDM - Trebinja