Zemljopisni položaj i kratak povijesni pregled

Jugozapadni dio Popova mogli bismo opisati kao vrh dvostrukih skalina koji se podiže iz Dubrovačkoga primorja te se ponovno spušta Trebišnjici. Upravo su stoga istaknuti vrhovi u tome dijelu savršeni vidikovci jer se s njih s jedne strane vide more i Elafiti, a s druge gorska prostranstva. Središnje je naselje toga područja Trebinja. Omeđeno je visovima Crkvine, Gradca, Igra te Velike i Male gradine. Do nje se iz Dalmacije dolazi cestom iz Čepikuća te vjerojatno putnik namjernik ni ne sluti da će gotovo prerijski krajolik zamijeniti bujni i zeleni dočići uz lokvu Trebinju te šumoviti bregovi koji rube prodolinu iz koje se račvaju putovi prema pojedinim zaseocima skrivenima u brdskim glavicama na hrvatskobosanskohercegovačkoj granici te u smjeru Popovskoga polja.

Na predjelima Velika i Mala gradina pronađeni su ulomci keramike iz brončanoga i željeznoga doba, čak i dijelovi amfora. Predio je izvrstan vidikovac jer se s njega vide Hrgud, Velež i Jadransko more. Naziru se i ostatci ilirskoga i rimskoga naselja, a u samome su podnožju gomile (tumuli). Gumno i tijesak za med ostatak su srednjovjekovnoga naselja i svjedok neprekinute naseljenosti. Na Trebinji se zbog pogodnoga položaja i vode razvilo rimsko naselje čiji se tragovi naziru u ostatcima mozaika, fresaka, terma, hramova i stambenih zgrada, a pojedini povjesničari na Trebinju smještaju rimski municipij Diluntum. Na predjelu Grude pronađena je, naime, nadgrobna stela dekuriona Aplija Publija Plasa iz II. stoljeća. Navedenu pretpostavku dodatno osnažuje podatak da je na istome predjelu pronađen omanji sarkofag s latinskim natpisom, više pokretnih nalaza te ostatci rimske građevine. Nadalje, na predjelu Zadrijenje očuvana je kamena grobnica u kojoj su pronađena tri primjerka novca i ploča s natpisom Diluntum te grob pod tegulama na Rasovića-njivi.
U srednjovjekovlju je Trebinja tvorila zasebnu seosku općinu unutar srednjovjekovne župe Popovo. Župa se Trebinja smatra najstarijom katoličkom župom u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. U povijesnim se vrelima Trebinja spominje 1283. u dokumentu u kojemu su kao svjedoci navedeni Bogdan s Trebinje te Dubrovčani podrijetlom s Trebinje Nepočilić i Hranilo Desiradić. Kroz Trebinju je prolazio stari karavanski put koji je iz Dubrovačkoga primorja vodio prema Bosni.

Na današnjemu se Spasovu groblju nalazila velika nekropola iz kasnoga srednjeg vijeka s oko 90 stećaka u obliku ploča. Stećci su urešeni različitim

bordurama i simbolima. Neki su ugrađeni u grobljansku kapelicu svetoga Spasa, kojoj je na dovratniku uklesana 1623. godina, a koja je obnovljena 1904. Uz crkvu je podignut spomenik žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća te Domovinskoga rata podignut 2004. Sami su se Trebinjani bavili stočarstvom te su ljeta i dio jeseni provodili na planini Crvanj u Gornjoj Hercegovini. Stoga je i nastala uzrečica: Lokva Trebinja – Crvanj planina. Nakon osmanlijskih se

osvajanja područje župe našlo na dubrovačko-osmanlijskoj granici. Čitav su kraj tijekom osmanlijske vladavine pustošili uskoci često ne razlikujući Osmanlije od katolika.

Ime

I o imenu se Trebinja predu predaje. Jednu je zabilježio trebinjsko-mrkanski biskup Anselmo Katić (biskupovao 1760. – 1792.). Po njoj je selo nastalo 1241. ili 1242. nakon što su se Trebinjci (stanovnici Trebinja) pod vodstvom kraljice Trebije nakon tatarskoga pustošenja preselili na zapad, u današnju Trebinju. U
narodnoj je predaji, koja izjednačuje Tatare i Mongole, očuvano sjećanje na tatarsko groblje i Džingis-kana u imenima predjela Mongolsko groblje iznad Raičeva groblja na Strmici i Tatarica kod Zatmorja. Samo je ime nastalo od osobnoga imena Trebim/Trebin, koje se dovodi u vezu s imenicom trěba ‘mjesto na kojemu se prinose žrtve, žrtvište’ te je također vjerojatno odrazom pretkršćanskih vjerovanja. U prvim se povijesnim vrelima naselje nazivalo
Trebinjom i Tribinjom, zatim Trebimljom, pa čak i Trebimnjom. Danas je u službenoj uporabi u dokumentima Općine Ravno ime Trebinja, a tako se naziva i župa. I Trebinja ima svoje priče o vrelima. Nekoć se, naime, vrelo nalazilo ispod negdašnjih kuća Jerinića (sad Krista Čereka), potok je tekao preko Trebinjskoga polja do Crvenoga polja i ponirao u ponor u Dubokoj dolini. Taj je potok presušio kad je potres urušio i vrelo u Sadu poviše crkvice svetoga Roka, pa se i danas vidi kako je tlo propalo i zatvorilo vrelo uz koje se nalazio zdenac. Navodno se u njemu utopilo dijete, pa je beg naredio da se začepi volujskim kožama tijekom ljeta, kad je bilo najmanje vode, a voda je nakon toga izbila u Čepikućama. Ondje i sad teče, a potok nije presušivao sve dok nije isušeno Popovsko polje.